jedan emo u bezimenom gradu

Dobrodošli na moj blog... Kao sto vidite tek je u razvoju, ali nekad cu ga valjda zavrsiti... Nadam se da ce vam se svidjeti, ali i ako ne svidi..nema veze... i onako nece dugo trajati kao ni moj zivot...pa et bar u tom mozda jos kratkom periodu uzivajte

04.10.2008.

Ljudi se mijenjaju

da... ljudi se mijenjaju... mijenjaju se iz samog korijena.. mijenjaju se toliko da vise ne lice na svoje proslo "ja"... mijenjaju se nenormalno mnogo i nenormalno velikom brzinom, da vise ne mozes reci ni da je to ista osobe od prosle sedmice........ da mijenjaju se...

kako sam mogla biti samo naivna i glupa da vjerujem da se ne mijenjaju, da ostaju isti, da njihov odnos prema tebi ostaje isti.. da ljudi koji te nikad nisu povrijedili nikad i nece, ne mogu jer su takvi, ne mijenjaju se... ljudi koji su bili zli ostace zli prema tebi iz istog razloga... koja naivnost je iz mene izbijala da mislim na ovaj nacin...

sve se preokrenulo u ovom nenormalnom svijetu... sve sto je nekad bilo nenormalno sad je normalno, sve je otislo u pm i idalje idi bez ikakvog trenja, pokusaja zaustavljana da se bilo sto jos spasi... sve ide u pogresan put... vise se i ne trudim da shvatam neke stvari jer iznenadjenja za mene nema...

svaki dan se desi nesto novo, neko novo razocarenje u zivot, ljude, sve...
oduvijek su ljud govorili da je zivot borba, al da ce iz godine u godinu iz naroda u narod postati gore to nisam znala... sta da ocekujem... sve je ovo prolazno, ali sve vise imam osjecaj da zivot prolazi kroz sve gora iskustva, gore stvari... nevjerovatno.. pa sta da ocekujem na tom slavnom kraju? preokret u neki novi svjetliji smijer ili doticanje dna??

21.09.2008.

mrzim kad sam sama... mrzim biti sama u jednoj prostoriji.. mrzim to, jer upravo ti trenuci me bacaju duboko u moje misli... ovaj nesredjeni sistem koji vlada mojim tijelom.... citavim svojim bicem se svaki dan borim protiv tih trenutaka, ali na kraju se opet sve svodi na to da uzivam u tome...kad se sjetim, koliko sam presretna bila da dobijem sama svoju sobu, no sad mi ovaj prostor sluzi samo kao utociste nekih bolesnih misli koji se vucaraju po mojoj glavi i vrse na mene sve veci pritisak i stvaraju vecu depresiju..tek tad mi postaju jasne neke stvari koje ne zelim sebi da dokazem.. sebi da priznam.. sve sto radim sve mi se cini u prvi mah uredu, najnormalnije... shvatam to kao neku odbranu same sebe, da ne bih opet patila kao sto sam znala... ali na kraju mi moj bijedni zivot nanovo pokaze da grijesim u svojim odlukama.. shvatam da je greska... veliki ERROR u meni.... da sam ja zapravo sama sebi prepreka... pretstavljam zlo koje mi ne da da idem dalje..
upravo citam svoje stare postove i ne vidim nikakvu promjenu... ne pomijeram se iz ovog pasivnog razmisljanja i cjelokupnog zivota... citam, trazim, pisem, zapisujem.. ne bih li nasla rijesenje svojih beskonacnih problema i sve sto uspijem je da ulijem koliku toliku radost i zadovoljenje koje me drzi dok me ne poklopi sljedeca stvar... ne uspijevam da promjenim sebe iako sam svejsna da me ovaj stav ubija.. ne znam!

12.06.2008.

....

zasto? zasto ista osjecam? zasto osjecam toplotu kad pomislim na tebe? da! na tebe!
cemu ta sreca kad te cujem, kad te vidim? kad pomislim da postojis?
ne treba mi to u zivotu? osamnaest dugih godina sam zivjela bez tebe..zivjela sam bez saznjanja da uopste postojis, a sad? sad si se morao pojaviti, bas sad!!
ne vjerujem u pravu ljubav! ne vjerujem ni u jednu, ali cemu uvijek novi i novi pozivi za dokazivanje da to ipak postoji!!..necu, ne zelim da vjerujem.. uvjerena sam da ljudima nije potrebna ljubav da bi opstali, bili sretni itd..
ja sam dokaz da je moguce zivjeti bz toga,..cak stavise bolje je... sretniji si kad te niko ne moze povrijediti, kad ti ne mozes nikog povrijediti..sretniji si kad ne razmisljas da li te neko voli, jer vec znas pa i ne razmisljas o tome da te niko ne voli.. sretniji si kad ti ne volis, jer ne razmisljas sta radi ta osoba, skim radi, kako radi, zasto radi.....

ali ako sam vec zadovoljna ovakvim zivotom i ovakvim stavom...zasto onda novi pozivi, novi izazovi da mi se dokaze nesto sto vec odavno znam....ne mogu voljeti...i ne zelim..

kad sam mogla, dobila sam zauzvrat bol.. sad ne mogu vise i zadovoljna sam, ali cemu pozivi.....

sam si se rodio, sam ces i umrijeti....za te dvije bitne stvari nije potrebno dvoje, a ne kamoli za nesto drugo.......

16.05.2008.

.....

Hej... opet mi se cini da ce ovo biti jos jedna duga, bijedna noc, pa sam odlucila malo da se bavim necim kreativnim..... pisati novi post..... zapravo kad malo razmislim, mozda ovo cita svega jedna osoba, ili pak niko...... no ipak nebitno... ovo je bar neki nacin izbacivanja svojih misli i desavanja iz sebe... jer znam, ne valja sve cuvati u sebi, jer te izjeda i stvara sve vecu bol i mucninu u tebi... i to dovodi do mrznje... znam, vec sam puna i prepuna toga... valjda kroz toliko godina sakupljanja, ali pokusavam se rijesiti te mrznje... "zavoljeti" ljude oko sebe.. zelim unistiti, ubiti tu mrznju prije nego sto ona mene ubije... nekad se zaista pitam, zasto se to meni bas desava... cije ja to grehove placam, pa ne mogu biti sretna kao ostatak svijeta...znam... svjesna sam da nisam jedina koja kroz ovu zivotnu fazu prolazi, znam da ima i mnogo gorih problema od mojih... ali meni su moji problemi bitni, moji problemi mene muce.. mozda cak i vise nego neki tezi problemi nekog drugog... i na kraju krajeva, moji problemi me unistavaju i unistice me, jer kad god se u meni javi samo mali tracak nade, nesto strasno se mora desiti odn desi se, sto ne dozvoljava da se radujem... da izadjem iz ove krize... da se oslobodim...da ne budem vise Emo...
ali ima bitna stvar koja me razlikuju od te grupacije...a to je cinjenica da ipak volim sebe, da bez obzira na sve znam da bih mozda sa ovim tijelom i drugim umom bila sretnija...no to ne bih bila ja... volim svoj zivot, volim sebe, volim sve sto mi se desava jer znam da sam se vec davno navikla na sve to, i ne bih bez toga mogla zivjeti, volim svoje probleme i svoju tugu, jer znam da je drugacija... mozda neki ljudi prolaze kroz SLICNE zivotne situacije, jer ipak na svijetu ima jako puno ljudi, a jako malo osjecanja,.... ali kroz iste situacije NIKAD... volim svoje reakcije na svaku pojedinu stvar koju radim.....ali povrh svega, ipak vise volim ne biti ovdje, ne na ovom svijetu,...vise volim smrt...

18.04.2008.

cemu naslov.......

Hej hej ljudi... ako ste slucajno, po zavrsetku mog prvog posta pomislili da sam umrla.. ne.. jos nisam.. jos uvijek sam u ovom gradu bola i tuge.. jednostavno nisam imala inspiracije da pisem nesto.. :)
zapravo nemam je ni sad.. ali, dosadilo mi uciti, pa sam se sjetila ove nove zanimacije, koja mi  se cini dosta zanimljivom.. odavno nisam radila nesto sa voljom, i gle! bas na bloggeru nadjem novi smisao mog zivota.. objavljivati svoj jadni zivot drugim ljudima.. heh
i tako.. trenuto (m)ucim..  ali evo sad kad razmislim... sta ce mi skola? sta ce uopste nekome skola, kada ce i onako svemu doci kraj. zivis da bi umro.. samo se mucis i mucis i zivot ti iz godine u godinu postaje samo tezi i svakim danom ga sve vise i  vise prokljinjes...  pocinjes da mrzis  ljude oko sebe, ovaj svijet je pun interesdzija.... pocinjes onda mrziti svoju okolinu, cijeli svijett... da bi na kraju shvatio da je u tebi greska.... mrzis sebe...o da MRZIS SEBE!!!
i samo i dalje nastavljas zivjeti i moliti se da ti dani sto brze prodju.. da ovu bol i tugu vise ne osjecas... ali zivot ne prolazi onako kako bi ti htjeo i onda shvatas da se privikavas na tu tugu, na bol.... i slijedi privikavanje... privikavanje na ovaj zivot.. potrebna ti je bol.. potrebna ti je patnja kao zrak koji udises, da bi zapravo shvatio da si ziv.....
I onda.... kada prodjes ovo sve,... shvatis da rijesenje nije u privikavanju...ali to shvatis kasno! kada vise bez toga ne mozes..i preostaje ti onda samo jedan izlaz...........a to je.........
SMRT!

15.04.2008.

Malo o meni...heh

Malo o meni... smijesno zar ne. Sta se to ima pricati o bezimenom, bezivotnom covjeku?
Pokusacu skrpiti par rijeci da opisem moj morbidni zivot. Zivim u dosadnom gradu sa dosadnim ljudima koji nista ne rade, koji se ne trude oko nekog ili neceg vec samo gledaju interes. Prije sam sebe ubjedjivala da ima nade, da postoji taj neki covjek koji ne gleda svoj interes u svemu, ali shvatila sam da je to puka laz. Ili mozda sam bas ja taj covjek? heh.. Ta misao mi se sve vise urezuje u mene. Zato i smatram da mi nije mjesto ovdje. Ne na ovom svijetu i ovom vremenu. Mozda nekad prije, kad ovakvih ljudi nije postojalo. Mozda bih tad bila sretnija i ne bih pripadala grupaciji zvanoj Emo. Nisam vjerovala da ce se to nekad desiti, ali sad shvatam da su mi oni jedino rijesenje. Ljudi me razumiju. Ali opet... ne dovoljno.. Ipak moje mjesto nije ovdje. Moram ici odavde. Sa ovog svijeta u neki bolji... Ko zna, mozda cu sebi nekad i ispuniti tu zelju.. heh..
Eto sad za sad pozz... ako se ne ubijem pisat cu vam ponovo...heh ;)


jedan emo u bezimenom gradu
<< 10/2008 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031


MOJI LINKOVI

emo ruless !!!
MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
4489

Powered by Blogger.ba